“Ronaldo i ja smo gotovo svaku noć izlazili u klubove i ostajali do zore. Dok ja nisam mogao da potrčim od bolova, on je na treningu pio cappuccino”

Lilian Thuram i Marcel Desailly, legendarni francuski odbrambeni fudbaleri, svojevremeno su se našalili na svoj račun kada su rekli da je Ronalda Luiza Nazarija de Limu teško pratiti. I ništa od toga ne bi bilo toliko čudno da se ne radi o dva sjajna fudbalera koji su bili u stanju da zaustave svakog napadača na Planeti. Ronalda Fenomena je bilo nemoguće zaustaviti. Fenomen koji se pojavio mnogo prije Lionela Messija i Cristiana Ronalda.

Sveta brazilska devetka. Najpoznatija ćela u historiji fudbala. Zuba. Genije. Mađioničar kojeg ste morali voljeti. Čovjek čiji su se driblinzi ponekad mogli razumjeti tek kada pogledate usporeni snimak. Za mnoge najbolji svih vremena. Za neke bi bio najbolji da nije bilo groznih povreda koje su ga pratile kroz cijelu njegovu karijeru, posebno nakon dolaska na Apenine. Nakon istih nikada nije bio isti, ali je magija i dalje bila tu. Jedinstven i unikatan. Il Fenomeno.

Nakon sjajnih igara u dresu brazilskog Cruzeira sa 17 godina je bio pozvan u brazilsku reprezentaciju koja je osvojila Mundijal 1994. godine u SAD-u. Ronaldo nije nastupao, ali odmah nakon tog Mundijala u PSV Eindhoven ga je doveo čuveni holandski trener Piet de Visser (radi se o čovjeku koji je u Evropu pored Ronalda doveo i velikog Romarija. Bio je na pragu dovođenja Adriana u PSV, ali ga tadašnja uprava kluba nije željela, jer se malo znalo o njemu).

Nakon dvije nevjerovatne godine u PSV-u, cijela Evropa je već počela da priča o čudu koje se pojavilo na tlu Starog kontinenta. Dvije godine je bilo sasvim dovoljno Barceloni da dovede svog novog Brazilca. Ronaldo je zaigrao u crveno-plavom dresu, a sve što je na Nou Campu i stadionima širom Španije i Evrope uradio ostaje antologija.

Za one koji se malo više sjećaju (bolje rečeno za one malo starije), vrijedi napomenuti samo jedan detalj Ronaldove magije u dresu Barcelone. Protivnik Katalonaca je bila Compostela. Ronaldo je primio loptu na 60-ak metara od gola Compostele. Ono što je uslijedilo i dan danas se prepričava. Očevi prepričavaju djeci kako je bio jedan mladi ćelavac koji je predriblao cijelu odbranu domaćeg tima. Protivnički fudbaleri su ga udarali, vukli za dres, radili sve da ga zaustave, udarali ga po koljenima. Rješenja nije bilo. Lađa je zaplovila na vjetru. Jaka u namjeri da dođe do cilja što se na kraju i desilo. Navijači Compostele su mogli samo da aplaudiraju, a šta bi drugo i mogli da urade osim toga?!

Otkupna klauzula za Ronalda u dresu Barcelone je bila oko 20 miliona dolara. Znate li da je Ronaldo već 1998. godine bio na pragu nevjerovatnog transfera u Glasgow Rangers? Inter je bio uporniji. Nova zvijezda je stigla na Apenine, veća nego ikada. Il Fenomeno je zadužio desetku. Zabava se mogla nastaviti. Ovaj put na drugom kraju Evrope, u drugom dresu, u kojem je, pored onog brazilskog, najbolje izgledao. Kakva prva sezona u Interu. Šteta što su se u pretposljednjem kolu umiješale sudije koje su dodijelile titulu Juventusu. Kasnije je to bilo i dokazano, ali sve je bilo uzaludno. A onda je uslijedio košmar.

U novembru 1999. godine je uslijedila prva teška povreda Ronalda. U duelu Intera i Leccea Ronaldo je iznesen sa travnjaka. Svi su znali da je povreda teška i da Fenomena neće biti neko vrijeme na travnjaku. Vratio se šest mjeseci kasnije, u utakmici Kupa Italije protiv Lazija, i igrao je (zamislite) samo sedam minuta. Samo sedam minuta nakon agonije od pola godine. Kakva nepravda. Ovaj put povreda je bila još gora, Ronaldovo koljeno je bukvalno puklo. Ovaj put je svima bila jasno da je i povreda ozbiljnija. A bila je. Ronaldo više nikada nije bio isti.

Siniša Mihajlović, koji je u to vrijeme nastupao u dresu Lazija, je rekao kako je u prvom momentu shvatio šta se dešava. Popularni Miha je rekao kako je vidio Ronaldovo koljeno, te je odmah zamahao rukama prema doktorima kako bi što prije utrčali na travnjak. To je povreda koja je udaljila Ronalda sa fudbalskih travnjaka tokom cijele naredne sezone (2000/01). Uspio se oporaviti tek pred Mundijal u Južnoj Koreji i Japanu 2002. godine na kojem je njegov Brazil osvojio novu titulu, a na kojem je on sa osam golova bio najbolji strijelac turnira. Uzdigao se iz pepela, kao feniks.

Luigi Simoni, nekadašnji trener Intera, kaže da su se Ronaldo i čuveni Roberto Baggio često ponašali kao djeca na travnjaku, te da su se u više navrata znali posvađati u vrijeme kada su igrali za Inter.

“Nakon jednog treninga Baggio i Ronaldo su se ponašali kao dva djeteta. Nakon što su se posvađali, odlučili su gađati prečku sa 40 metara. Imali su po šest pokušaja, a Baggio je bio precizan pet puta. Ronaldo jednostavno nije imao nogu za takve stvari”, rekao je Simoni.

O životu u Milanu kojeg su svojevremeno živjeli Ronaldo i Christian Vieri upravo svjedoči Bobo koji kaže:

“Ronaldo i ja smo gotovo svaku noć izlazili u klubove, opijali se i ostajali u istim do zore. A onda smo morali da ujutro idemo na trening. Dok sam ja dolazio do daha i nisam mogao da potrčim od bolova u stomaku, Ronaldo je stajao naslonjen na ogradu, pio cappuccino i smiješio se. Njemu trening nije trebao”, izjavio je svojevremeno Vieri.

I dan danas nikada nije riješena misterija šta se tačno dogodilo sa Ronaldom pred finale SP 1998. godine na Stade de Franceu, kojeg je Brazil izgubio sa 3:0 od Francuza. Pred samo finale nešto se dogodilo sa Ronaldom. Cijeli događaj je nekoliko godina kasnije ispričao Edmundo.

“Ronaldo se samo tresao pred to finale. Ležao je zakovan za krevet, mlatarao je rukama, a iz usta mu je izlazila pjena. Carlos Sampaio mu je spasio život, jer je momak bukvalno bio progutao jezik”, rekao je Edmundo.

I dalje se priča o teorijama zavjere i o “plavoj tableti” koju je Ronaldo progutao neposredno pred samo finale. Za neke su krivci ljudi iz kompanije Nike kojima je Ronaldo bio okružen, a za druge Francuzi koji su preko hrane otrovali Ronalda. Doktor iz Italije je kasnije rekao kako je Ronaldo preživio “srčani incident”, koji je mogao dovesti do fatalnih posljedica.

“U bolnici sam proveo tri sata. Rekli su mi prvo da sam imao konvulziju, ali onda su mi uradili sve testove i nije bilo problema. Kada sam došao na stadion vidio sam da je Edmundo bio na mom mjestu. Pozvao sam selektora sa strane i rekao mu: ‘Molim vas, moram da igram ovo finale'”, kaže Ronaldo.

Naravno, nije ga bilo na travnjaku (igrao je, ali ništa nije uradio). Francuska je deklasirala Brazil sa 3:0. Sama Francuska je te 1998. godine bila na ivici socijalnih nemira, a nacija bi mogla biti zadovoljena samo nekim velikim sportskim rezultatom, što je bilo SP u fudbalu. Priče oko toga da će Brazil izgubiti to finale i za to dobiti 23 miliona dolara i domaćinstvo Mundijala u skorijem periodu nisu daleko od istine. A pazite samo ovo, kladionica William Hill je 13. jula 1998. prijavila dobit od 15.000.000 funti za prethodni dan, a Brazil je prije dvije godine bio domaćin Mundijala.

Fenomeno nakon Mundijala u Južnoj Koreji i Japanu odlazi u Real Madrid. U Madridu nije bio glavna zvijezda, jer su tu već bila brojna poznata imena i superstar igrači poput Raula, Carlosa, Beckhama, Figa, Zidanea i drugih. Bio je samo dio mašine i kolektiva, ništa više. A i nije bio onaj stari, uprkos bljeskovima koji su znali podsjetiti na one njegove najluđe dane magije. Sjetite se samo hat-tricka kojeg je zabio na Old Traffordu protiv Manchester Uniteda u Ligi prvaka, kada mu je cijeli stadion aplaudirao. Sjećate se Compostele sa početka priče? A šta bi mogli drugo da urade osim toga?

Nakon Reala se trebao vratiti u Inter, ali se to nije dogodio. Otišao je u Milan, ali je svima bilo jasno da to nije to. Tamo je po treći put doživio gotovo pa istu povredu kao i onu protiv Leccea i Lazija.

“Imao sam veliku želju da se vratim u Inter i bio sam u kontaktu sa tadašnjim čelnim ljudima kluba. Čekao sam desetak dana na odluku Massima Morattija jer je sve zavisilo od toga da li će Adriano napustiti Inter. Na moju žalost, oni su na kraju izabrali Adriana, a ne mene”, rekao je Ronaldo.

Fenomeno je bio veliki prijatelj sa Robertom Carlosom. Zanimljivo da je i Carlos, baš kao i Ronaldo, svojevremeno igrao i za Inter i za Real Madrid, a zajedno su nastupali u selekciji Brazila.

“Bili smo na pripremama za Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj. Završili smo popodnevni trening, a zatim smo otišli do Copacabane da se kupamo. Ronaldo je primijetio da pored nas oko 20 dječaka igra fudbal u pocijepanim dresovima i opremi. Rekao mi je: ‘Robi, hajde sa mnom do hotela’. Ništa mi nije bilo jasno. Ušli smo u hotel, a Ronaldo je odmah pokupio sve dresove, šorceve, štucne, lopte, svu opremu za trening što sam ja u nevjerici gledao. Sjećam se da sam ga u nekoliko navrata upitao da li je normalan. Kada smo došli na plažu, svu opremu je dao djeci. Djeca su vrištala od sreće. Rekao mi je potom da mu je drago što sam mu pomogao da usreći ovu djecu”, rekao je Roberto Carlos prije nekoliko dana.

Sva sjećanja Ronalda najviše vuku prema Italiji. Kaže da mu je najteži odbrambeni igrač bio Paolo Maldini, a da je najviše problema imao sa golmanom Gianluigijem Buffonom, što je u jednu ruku i razumljivo. Zuba Ronaldo je dodao da je najveći fudbaler sa kojim je ikada igrao Zinedine Zidane. S Carlosom se najviše družio.

“Uvijek sam sa sobom vodio Roberta Carlosa. S njim sam po sobama i u krevetu proveo više vremena na pripremama i trening kampovima nego sa svim ženama u svom životu zajedno”, rekao je Ronaldo.

Teško da će se u skorije vrijeme pojaviti fudbaler sa takvim talentom. Njega jednostavno niste mogli prekočiti, morali ste navijati za njega, iako ste svim srcem navijali protiv ostatka Brazila. Žuta devetka, sa zelenim slovima i brojem. Ronaldo. U to vrijeme ste morali imati taj dres. Teško je reći da je najbolji svih vremena. Za mnoge jeste. Teško je povjerovati da će za nekoliko dana napuniti 40 godina. Uvijek ćemo ga se sjećati kao nevinog ćelavca, zubu, spremnog da preleti cijeli svijet, kao u snu. Čak ga je danas i Google zaboravio. Kada ukucate “Ronaldo” uvijek vam nudi onog drugog, iz Portugala. Nismo ga zaboravili mi, klinci (koji danas imamo 30 godina) koji se i danas naježe kada neko kaže “Il Fenomeno”. A bio je čudo neviđeno, fenomen.

“Ronaldo i ja smo gotovo svaku noć izlazili u klubove i ostajali do zore. Dok ja nisam mogao da potrčim od bolova, on je na treningu pio cappuccino”

| Slider, Sport |
About The Author
-