Potresna ispovijest Amela Tuke: Ova priča zaista tjera suze na oči

Najbolji bh. atletičar Amel Tuka jedan je od onih sportista koji se ne nameću izjavama u medijima i skupocijenim automobilima. Nenametljiv i povučen, Tuka plijeni svojom pojavom, on je zaista na koga se možete ugledati.

 

 

Sport u BiH je zadnja rupa na svirali. Osjetio je to naš junak na svojoj koži. Nije imao nikakve uvjete za trening, bilo mu je teško, ali nikad nije pomišljao da odustane.

 

”Ništa nije slučajno. Sudbinski je atletika bila određena. Odrastao sam u Modrinju u Kaknju. Sestra je pohađala Srednju medicinsku školu, a budući da sam ja tada završavao osnovnu, roditelji su htjeli da u Zenici i ja upišem tu školu. Međutim, nisam sebe nalazio u tome. Više sam volio matematiku i neke druge predmete.

 

Odlučio sam da upišem mašinsku. Od sedmog razreda sam trenirao karate, i bio sam uspješan u tome, nekoliko puta i prvak države, ali nije to bilo ništa posebno, znate kakav status ima karate sport. Međutim, taj sport mi je dobro došao, jer sam se pravilno razvijao, istezao mišiće, sada nemam povreda, sve se formiralo kako treba. Od karatea mi je, vjerovatno, ostala ta želja za borbom, ne predajem se do zadnjeg trena. Moja trka ne završava na liniji već dva koraka iza linije”, rekao je Tuka.

 

”Bio sam treći srednje kada sam na nagovor profesorice na Malim olimpijskim igrama trčao za svoju Srednju tehničku školu Kemal Kapetanović. Prvo smo trčali u Kaknju na tamošnjem stadionu Mladosti, gdje sam pobijedio u trci na 400 metara.

 

Volio sam trčati, uzor mi je bio Jerremy Woriner, slavni američki 400-metraš. Volio sam ga, jer mi je tako lagano trčao. Njemu sam se kao dijete najviše divio.

 

Nakon ovoga smo otišli na kantonalno takmičenje, koje je održano u Zenici”, prisjetio se Tuka.

 

A treninzi su bili teški. Čak nije imao ni prevoz dostojan sportiste. Svako jutro vozom u Zenicu pa nazad u školu. Svakog dana iznova. Bilo je naporno.

”Prvi put sam tada kročio na atletski stadion, budući da ga u Kaknju nije bilo. Takmičio sam se u običnim patikama, nisam imao sprinterice, nisam ni znao šta su, samo sam ih gledao na TV-u. Trčao sam 400 metara za svoju školu i pobijedio. Tada sam privukao pažnju trenera Halida Sedića, koji mi je prišao i pitao me imam li želju da treniram. Pristao sam, sjećam se 1. januara 2009. godine, ustao sam ujutro i s ocem otišao u Zenicu na razgovor s predsjednikom tamošnjeg Atletskog kluba Suadom Kaknjom i trenerom Halidom i od tog datuma sam počeo trenirati. Budući da sam završavao četvrti srednje, nisam se prebacivao u Zenicu, već sam vozom iz Modrinja svakog jutra putovao na trening, a onda se poslijepodne vraćao u Kakanj, da bih prisustvovao nastavi”, prisjetio se on u ovom razgovoru.

 

Ko Vam je od ljudi koji su bili na Vašem putu najviše pomogao da se razvijate atletski i da danas nižete ovakve rezultate?

 

”Profesor Halid Sedić me otkrio i uveo u svijet atletike i što je najvažnije prepoznao je disciplinu koja meni najbolje odgovara. Znate, imate mnogo atletičara koji su veliki talenti, ali su u pogrešnim disciplinama. Osim što je vrhunski trener, najbolji atletski trener definitivno u Bosni, također je i sjajan čovjek i pedagog. Dugujem mu velike zasluge za ovo sve.

 

Godine 2013. osvojili smo bronzanu medalju, historijsku, prvu za BiH, na Evropskom prvenstvu do 23 godine, nakon čega sam upoznao trenera Giannija Ghidinija, koji je trenirao olimpijskog prvaka na 800 metara Wilfreda Bungeia 2008. godine, svjetskog prvaka iz 2009. godine Yusufa Saada Kamelu iz Bahreina, sa svojim Italijanom je osvojio prvenstvo Evrope, i sjećam se da mi je trener Halid govorio, nakon što je prepoznao moj potencijal, da uslovi u BiH nisu baš najbolji za mene i da bi bilo najbolje da odem vani i budem s grupom vrhunskih atletičara, te se tako dalje sportski razvijam”, naglasio je Tuka svojevremeno za Azra Magazin.

Izvor: Dijaspora.net

Potresna ispovijest Amela Tuke: Ova priča zaista tjera suze na oči

| Slider, Sport |
About The Author
-