KAKO SE NEKAD ŽIVJELO, SIJELILO, AŠIKOVALO… KAZIVANJE JEDNE MAJKE…

Hodimo. I dohodismo u Greb, selo nadomak Sarajevu. Dočekuje nas vrla i radišna domaćica Alija i njena komšinica Habiba. Obje u dimijama, sa šamijom na glavi. Muhabet lahko krenu.

 

 

Pričaju mi o starom zemanu, starim običajima. Ljudi su se više družili, držali jedno do drugog, a sad niko ni s kim, kažu. Posebno se sjećaju zimskih sijela, druženja koja su u to vrijeme bila i slasna i korisna.

 

– Do akšama sve završiš. Ujutro namiriš drva, skuhaš, opereš, očistiš. Bilo je puno čeljadi i puno posla. Ali sve se završi. Čim mrak padne, kod komšije na sijelo. I svaku noć tako. Često bi se okupili kod jednog čovjeka koji je imao televiziju. U selu bi rekli da on u kući ima kino. Pa bi gledali to kino – priča nam kroz smijeh Alija.

 

Šargija, pjesma

 

Po cijelu noć bi se sjedilo, pričalo o raznim problemima, dešavanjima u selu, šalama. Rijetko bi se desilo da se neko porječka. Pjesama i veselja nikad nije izostajalo.

 

-Šargija, tambura, pjesma, kolo. Bile bi umorne od posla, ali nikad nismo kukale. Vazda smo vesele bile, pjevale – objašnjava Habiba.

 

Muškarci bi uglavnom igrali karata, šaha, prstena. A žene ni na sijelima nisu odmarale. Plele su čarape, prele vunu, heklale.

 

-Tad nije bilo da ruke presamitiš ko sad. Kad je jesen, otrgaju se kukuruzi. Vazdan bi se na konjima dogonili, a navečer sijelo, komušaju se, rastavljaju se – priča Habiba.

 

Nije se gledalo ko šta i koliko ima. Sve što bi se pojelo, slatko bi bilo. Slađe od šećera, kaže.

Ašikovanje

 

– Pekao bi se krompir, pa bi ga sa sirom jeli. Kokale bi se kokice. Djeca nisu znala za bombone, čokolade. Pravili bi im slatko od šećera i oraha. Nejma više druženja ko prije – pričaju Habiba i Alija.

 

Na sijela se, dodaju, išlo i da bi se vidjelo i bilo viđeno. Začinjale su se na njima, nekada i velike i ljubavi. Govore nam da ni ašikovanja nisu kao što su nekad bila. Momci bi satima hodali da dođu do svoje hanume pod pendžer, da progovore koju, ali, sad je to sve izašlo iz mode, vele.

 

-Moj i Habibin muž su se, dok su momci bili, pazili. Zajedno nam pod pendžer dolazili. Demiri stavljeni na pendžere. Nema pipkanja, samo pričaj, pričaj do sabaha. Ja sjedem na stolicu, a njemu je bilo teško. Na merdevinama stoji satima – priča nam Alija i dodaje kako je u mladosti imala 12 momaka.

 

Obje ističu da su sretne što su živjele u takvom vaktu u kojem su se ljudi više družili, poštovali, dijelili komad hljeba, pronalazili vremena jedno za drugo. Današnja omladina, govore one, ne zna ništa osim kompjutera i mobitela.

 

– Radije će sjediti s telefonom u ruci, nego sa mnom progovorit koju – zaključuje Alija.

Izvor: Faktor.ba

KAKO SE NEKAD ŽIVJELO, SIJELILO, AŠIKOVALO… KAZIVANJE JEDNE MAJKE…

| Slider, Život i Stil |
About The Author
-