Kako je Zlatko Hasanbegović postao ‘hafiz, ministar i ponos zagrebačkog džemata’, a onda…

Ovaj tekst pišem samo nekoliko dana nakon saznanja da je svijet izgubio jednog velikog humanistu, Umberta Eca, čovjeka, koji je najveći dio svoga života i životne energije potrošio ukazujući svijetu na zlo fašizma, koje nas uvijek otvoreno ili pritajeno vreba. Govorio je i pisao iz dubokog promišljanja zasnovanog na iskustvu svoje zemlje, a poruke upućivao cijelom svijetu.

 

 

Fašizam je trajno sveprisutan, što ne znači da je čovjek bez alternative, osuđen samo na zlo. Naprotiv, mnoštvo je puteva da se čovjek ne samouništava. Velikan Umberto Eco zasijao je sjeme dobra, na osnovu kojeg ćemo to lakše raspoznavati. “Oduzmite imperijalizam od fašizma i opet ćete imati Franca i Salazara. Oduzmite mu  kolonijalizam, opet ćete imati balkanski fašizam ustaša”. Neka ova misao bude i moto ovog teksta.

 

Nedavno je Aziz ef. Alili, imam u zagrebačkoj džamiji, pozivajući muslimane u Hrvatskoj na veliko jedinstvo u podršci ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, dodatno stvorio najmanje još jednu veliku zbrku, rekavši, između ostalog, “…svako od nas pojedinačno, ali i kao kolektiv trebao bi se identificirati s njim, zato što smo, otkako je imenovan članom Vlade, čuli previše denunciranja njegove osobe, nažalost antiislamske i islamofobne naravi”.

 

“Oduzmite imperijalizam od fašizma i opet ćete imati Franca i Salazara. Oduzmite mu  kolonijalizam, opet ćete imati balkanski fašizam ustaša”

 

Prateći događanja oko izbora i postizbornih neslaganja s izborom “denunciranog” ministra kulture mogao je svako zapaziti da niko od nekoliko hiljada kulturnih radnika i hrvatske inteligencije, u protivljenju izboru Hasanbegovića za ministra, niti jednom nisu spomenuli njegovu religijsku i vjersku opredijeljenost. Oštrica kritike uvijek je išla prema njegovim političko-ideološkim stavovima od ranije ali i onim izrečenim nakon izbora. Smišljena je neistina i jeftina podvala da se Hasanbegović može braniti podmetanjima oponentima o navodnoj njihovoj islamofobiji.

 

Upravo suprotno, islamofobne poruke na  rasnoj, etničkoj i religijskoj osnovi, vezano za muslimanske izbjeglice, čule su se iz redova onih političkih krugova iz kojih dolazi ministar. Kada se ne bi znalo ko je uputio ovakav zahtjev za podršku, moglo bi se jednako pomisliti da on dolazi iz Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ostaje otvoreno pitanje koliko i kako se u ministrov naučni opus uklapaju njegovi eksplicitni ideološki stavovi veličanja NDH, revizionizam istorije u kojem je “antifašizam samo floskula”, kako je Hrvatska izgubila u 2.svjetskom ratu, kako su “ustaše, heroji, mučenici i šehidi”, kako su obilježavanja stradanja u Jasenovcu manifestacije komunističkih jugonostalgičara i tome slično. I najzanimljivije pitanje bi bilo kako ministar vidi Tuđmanovo stvaranje Hrvatske “u svojim povijesnim i prirodnim granicama” preko masovnih ubistava, logora i protjeravanja upravo Bošnjaka.

 

Predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa IZ Zagreb, Gzim Redžepi, otišao je najdalje u podršci ministru u autorskom tekstu od 14. februara pod naslovom “Hafiz i ministar – ponos zagrebačkog džemata”, rekavši kako je “dečko sa zagrebačkog asfalta” i kako je imenovanje ovoga ministrom “jedan od najsvjetlijih trenutaka muslimanske egzistencije u Republici Hrvatskoj”, kako dotični ministar “može, ako mu je družba poticajna, divaniti satima”, kako je “raskrčio šikaru i iz nje islučio smisao i istinu jednog davnog vremena”.

 

Predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa IZ Zagreb, Gzim Redžepi, otišao je najdalje u podršci ministru u autorskom tekstu od 14. februara pod naslovom “Hafiz i ministar – ponos zagrebačkog džemata”, rekavši kako je “dečko sa zagrebačkog asfalta” i kako je imenovanje ovoga ministrom “jedan od najsvjetlijih trenutaka muslimanske egzistencije u Republici Hrvatskoj”

 

Protivljenje intelektualaca hrvatske ministru sveo je na – zamislite “malograđansku mjeru stvari” i neshvatanje jednog “kolektivističkog uma”. Zauzvrat ministar je Redžepija magijski “lišio manjinskog sindroma”. U međusobnoj razmjeni pohvala, za Alilija je rekao da je “još uvijek  mladićke vanjštine i nevine, dječje ćudi”, pa bi se oni kojima su poruke odaslane trebali samo čudom čuditi kako one mogu dolaziti iz “dječje ćudi”. Ovakve međusobne pohvale lišene su svake vrste etičnosti.

 

Kada se ove zavrzlame ne bi ticale i Bosne i Hercegovine ponajviše, ali i ostalih, ostale bi samo pitanje Hrvatske. Pošto ovakvi stavovi dolaze iz Islamske zajednice Hrvatske, neposredno se to dotiče i Bošnjaka u BiH, koji su tek izborili svoje etničko ime. Sa ranijim svojim imenom muslimana, oni su u 2. svjetskom ratu bili predmetom potkusurivanja ustaša i četnika, dvaju profašističkih pokreta i otvorenih kolaboracionističkih pokreta fašističke Italije i nacističke Njemačke.

 

Bošnjaci se moraju opredijeliti za takvu samostalnost da više nikada ne budu uteg na tasu za prevagu srpskog ili hrvatskog nacionalizma. Takve težnje i nastojanja i danas su prisutne. Takvima na ruku ne idu ni okolnosti da danas niti je Italija fašistička, niti je Njemačka nacistička. Bošnjacima nikad više ne bi trebali ni palestinske niti bilo koje arapske muftije, koje bi ih osvješćivali kako su Bošnjaci “predstraža Islama u Evropi”, jer već gorkog iskustva Bošnjaci imaju sa “predstaražama hrišćanstva” i “predziđima katoličanstva” i platili su to najmasovnijim novovjekovnim stradanjima.

 

Bošnjacima nikad više ne bi trebali ni palestinske niti bilo koje arapske muftije, koje bi ih osvješćivali kako su Bošnjaci “predstraža Islama u Evropi”

 

Nakon što su u Islamskoj zajednici uvidjeli pogreške njene politizacije i svrstavanja na pogrešnu stranu revidirajuće istorije muftija Aziz ef. Hasanović se distancirao od stavova Hasanbegovića, kao i stavova Alilija.

 

Šteta je velika načinjena, sada je valja sanirati i popravljati. Od samih pohvala novom ministru kulture, mene više interesuje kako je on uopće mogao biti član Mešihata IZ u Hrvatskoj.

Kako je Zlatko Hasanbegović postao ‘hafiz, ministar i ponos zagrebačkog džemata’, a onda…

| Kolumne, Slider |
About The Author
-