DRUGA STRANA MEDALJE: TEŠKE SUDBINE POZNATIH FUDBALERA

Kad se govori o životima fudbalera, a ovih dana se zbog Svjetskog prvenstva o njima mnogo priča, razgovor se često svodi na lijepe žene i debele bankovne račune.

 

 

No, iza sjajnih golova i lista najpoželjnijih muškaraca svijeta znaju se kriti priče s više boli i manje sjaja

 

O nogometnim postignućnima Lionela Messija još uvijek priča cijeli svijet. Na njegovoj polici nanizale su se brojne nagrade za najboljeg igrača i najboljeg strijelca, te nekoliko Zlatnih lopti. Mnogo je manje poznato to da mu je u devetoj godini dijagnosticiran deficit hormona rasta. Naime, tada je endokrinolog Diego Schwarztein, savjetnik liječničkog tima u kojem je tada Messi igrao priimjetio da cijela juniorska momčad raste dok Messi ostaje na istoj visini. Tokom četiri naredne godine, Messi je prolazio kroz tretmane hormonom rasta u obliku injekcija i nosio se s vršnjačkim nasiljem. Djeca su ga zadirkivala, a članovi kluba strahovali su za razvoj njegove karijere. Ipak, zahvaljujući terapijama, narastao je 19 cm te je njegova današnja visina 169 cm. Bez njih bi, prema riječima stručnjaka, zasigurno ostao ispod 160 cm. Cijena njegovih terapija prelazila je 150 hiljada američkih dolara godišnje. Osiguravajuća kuća odustala je od plaćanja, a porodica mu je upala u ozbiljnu ekonomsku krizu. Barcelona je, po Messijevu dolasku, preuzela na sebe odgovornost plaćanja terapije. Ljepši dio Messijeve priče je obećanje njegova endokrinologa u kojem mu je rekao da ne zna hoće li biti bolji igrač od Maradone (165 cm), ali da će zasigurno biti viši od njega.

 

Mario Balotelli, SuperMario italijanskog nogometa, u rodnoj Italiji ne uživa baš status zvijezde. Rođen je u Parmi, sin izbjeglica iz Gane, pravim imenom Mario Barwuah. Kao trogodišnjaka usvojili su ga Silvia i Francesco Balotelli, dobrostojeća italijanska porodica.

 

Sreća je tada bila na njegovoj strani i otac, dobro upućen u svijet nogometa, omogućio mu je ravan put do zvijezda. Međutim, ni brojni uspjesi nisu mu pomogli da pridobije konzervativne navijače. Oni ga, naime, omalovažavaju zbog boje njegove kože, a gotovo svaki njegov nastup obilježen je rasističkim ispadima s tribina. Neugodne situacije kulminirale su u bacanju banana na Balotellija, kako bi ga poistovjetilo s majmunom. Sam fudbaler izjavio je kako još uvijek nije posve nadišao rasističke ispade koji mu se neprestano događaju. Prije samo nekoliko dana, početkom juna, povodom novog incidenta na tribinama, rekao je da više nije siguran je li u pitanju rasizam ili ljubomora, ali istakao je da ga još uvijek jednako boli.

 

Još je jedan Italijan na našoj listi. Riječ je o Francescu Acerbiju, igraču italijanske nogometne reprezentacije. Njegovoj uspješnoj nogometnoj karijeri na put je stao tumor testisa kojeg je otkrio tokom rutinskog pregleda fudbalera na ljeto 2013. godine.

 

U dobi od samo 24 godine bio je prisiljen ostaviti karijeru po strani i krenuti na operacije i hemoterapije. Za jedan italijanski časopis otkrio je kako mu je prva misao kad je čuo dijagnozu bila da otvori bocu vina, a potom nazove bivšu djevojku. Vlastitoj majci, koja se tek oporavljala od smrti oca, za bolest je rekao tek nakon operacije.

 

Pola godine kasnije, u decembru 2013. godine, tumor se vratio, a igrač je bio podvrgnut novom ciklusu hemoterapija. Srećom, uspješno. Danas, gotovo pet godina poslije, u medijima često promovira važnost prevencije, samopregleda i redovnih posjeta specijalisti. Nakon pobjede zloćudne bolesti za sebe voli reći da je branič u nogometu, a napadač u životu.

 

Svojom pričom najbliži nam je naš fudbaler Edin Džeko. Dijamant je rođen 1988. godine, a djetinjstvo mu je sasvim obilježio rat. Njegova porodica izgubila je brojne članove i imovinu. U medijima je više puta prepričao kako mu je majka jednom zabranila da se igra na livadi. On je morao ostati doma, a njegovi prijatelji su se igrali. U jednom trenutku na tu livadu pala je granata, a brojni prijatelji su mu poginuli. U rodnom Sarajevu koristi prilike da potakne i inspirira mlade dječake da slijede svoje snove, čak i kada se čine posve daleki i nedostižni. Svoje ratno iskustvo najbolje je sažeo sam na svom Facebook profilu 2015. godine:

 

– Rat je djeci ukrao djetinjstvo. To je bio najgori period mog života, nas 15 je živjelo u prostoru od 37 kvadrata. Bilo je dana kad nismo imali što jesti. Moj otac je išao na ratište svaki dan, a kada bi se začule sirene, plašio sam se da ću umrijeti. Kada bismo otišli u podrume, nikad nismo znali koliko ćemo u njima ostati. Neka iskustva vas nauče da cijenite život više. Kada se bojite za život i svoju porodicu, problemi u nogometu su ništa. Ne dajem golove? U redu, pogodit ću na sljedećoj utakmici. Druge stvari su važnije.

 

Nije lako bilo ni Liamu Davisu, britanskom fudbaleru, kada je 2014. godine u lokalnim novinama objavljena vijest da je on homoseksualac. Britanski mediji za njega pišu da je jedini njihov nogometaš koji je otvoreno gay, implicirajući tako da u svijetu nogometa postoji strah od ”izlaska iz ormara”. Prije nego što je slučaj Liama Davisa odjeknuo u medijima, istinu o njegovoj seksualnoj orijentaciji znali su saigrači i menadžeri kluba. Istakao je kako je uživa njihovu podršku. Često prepričava kako je samo jednom doživio ružan komentar od igrača suprotne momčadi koji mu se naknadno izvinio.

 

Kad su ga novinari pitali kakva je situacija u njegovoj svlačionici, istaknuo je da nema neugodnih situacija i da ga saigrači prihvataju zbog onog što on jest. I oni su to potvrdili, sretni jer je Davisu pao ogroman teret s leđa. Reakcije obožavatelja podijeljene su, ali nogometaš ističe kako pozitivna strana uvijek pobjeđuje – piše

Izvor: Hayat.ba

DRUGA STRANA MEDALJE: TEŠKE SUDBINE POZNATIH FUDBALERA

| Slider, Sport |
About The Author
-